Pohod bušara

Pohod bušara je tradicija mohačkih Šokaca, koji je međunarodno priznat i posjećen narodni običaj tjeranja zime. Mještani nastanak tradicije povezuju s protjerivanjem Turaka, prema kojoj su nekadašnji stanovnici, skriveni u močvarnom svijetu oko Mohača, odjeveni u maske i dižući veliku buku, istjerali praznovjerne Turke. No, taj su običaj vjerojatno sa sobom donijeli Šokci sa Balkana u vrijeme njihova naseljavanja, te je ovdje dosegao svoj današnji oblik.

U šokačkoj tradiciji, bit pohoda bušara su “poklade”, što znači pretvaranje, preobrazba. To se shvaća vrlo ozbiljno: proslava blagdana iza maske doživljava se kao promijenjeno, instinktivnije stanje svijesti neovisno o prostoru i vremenu. Tada je puno toga dopušteno, što obično u svakodnevici nije. Prema izvornoj tradiciji bušara, lice i identitet mora ostati skriven tijekom karnevala, pa ima onih koji zbog toga mijenjaju maske.

Bušar je glavni karakter blagdana: čudovište s drvenom maskom u izvrnutoj krznenoj bundi (kožuvu), hlačama punjenim slamom, eventualno u čičkanim čarapama, opankama. Bunda se stegne lancem ili užetom, ponekad i remenom, a stalni im je pribor klepka, čegrtaljka ili drveni buzdovan. Mogu imati i druge pribore: drvenu vilu, pratljaču, drvenu obranicu za nošenje vode, bikač, lutku u drvenom koritu ili bundeve pričvršćene za struk. Često se voze gradom na kočijama i okićenim malim traktorima sa prikolicama. Već je postao dio tradicije da se skupine bušara iz godine u godinu natječu tko može smisliti najsmješniju, najupečatljiviju odjeću, no koja ipak poštuje tradiciju.

Lipe buše su djevojke, a povremeno i muškarci odjeveni u šokačku narodnu nošnju s licem pokrivenim velom (koprenom). Važna im je praktična zadaća koordinirati bušare koji zbog maske često imaju smanjeno vidno polje. Vodeći ih pod ruku ili hodajući pored njih, lipe buše su „oči“ maskiranih muškaraca.

Bušare prate jankele u pohabanoj odjeći, s odrpanom vrećom na glavi. Njihova je zadaća držati podalje od sebe ljude s ulice, posebno djecu koja se rugaju, i da ih iz šale potapšaju vrećom brašna, pepela ili piljevine - danas već s ovim potonjem.

Bušari imaju i službene skupine unutar grada koje se zajedno pripremaju za veliko slavlje, ali i tijekom godine održavaju dobre odnose, te pomažu jedni drugima. Danas postoji preko 50 takvih službenih skupina, ali ima bušara koji samostalno djeluju i učestvuju na događaju.

U davnijim vremenima, bučne skupine bušara su išle od kuće do kuće, gdje su ih ukućani zauzvrat lijepim željama i umijećem tjeranja zime nagrađivali hranom i pićem. Danas je njihov pohod evoluirao u niz događaja koji uzburkava cijeli grad. Središte današnjih zbivanja je Széchenyijev trg, a cijeli događaj popraćen je s puno zvučnih i svjetlosnih efekata: puca se iz topova, pali se lomača, pravi se buka na sve moguće načine.

Na pokladnu nedjelju bušari prelaze preko Dunava, tada je i sama povorka, pa se pušta na vodu lijes zime, a te večeri je i najveće paljenje lomače.

Turisti uglavnom dolaze na vikend programe, a Mohačani pak i utorkom imaju poklade, kada na još jednoj lomači na glavnom trgu pale (još jedan) lijes zime i tako dočekuju proljeće.

Masku, koja je postala simbol blagdana, izrađuju profesionalni rezbari maski i narodni obrtnici, koji se međusobno poznaju i čiji se stil prepoznaje u njihovim radovima. Neki smatraju da pravi bušar sam izrađuje svoju masku.

Pohod mohačkih bušara nalazi se na reprezentativnom popisu UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine od 2009. godine.

• Jedan od tradicionalnih povika bušara tijekom povorke je „bao-bao!“.
• U vremenima kad su bušari išli od kuće do kuće, svoj dolazak su stanovnicima kuće najavljivali puhanjem u rog, a zatim su obišli cijelo dvorište vrteći čegrtaljke i tresući klepke, udarali su po uglovima zgrada, kružili oko stoke u staji, a bušar koji je nosio vreću s pepelom posipao je malo pepela po slami životinja, po zemlji trijema, te po pragu s ciljem odbijanja bolesti i drugih nedaća.
• Bušari su sa sobom ponijeli i plug kojim su preorali dvorište, a potom ga simbolično zasijali radi obilnog uroda. Na prekretnici 19-20. stoljeća samo su onome gazdi preorali dvorište, koji ih nije pustio unutra.
• Ranije su u pohodu bušara mogli sudjelovati samo muškarci mlađi od 45-50 godina i oženjeni muškarci, a žene su im samo pomagale u odijevanju. Danas se sve to promijenilo, osim mohačkih muškaraca u pohodu sudjeluju i djeca, a često i žene odjevene u buše.
• Simbolično oružje bušara, buzdovan s više perja, sastavlja/o se od puno malih komada, bez ikakvih čavala, poput prethodnika danas poznatih logičkih slagalica, koje su također simbolizirale sposobnost i vještinu.
• U stara vremena, bušari su se iz časti potukli kako bi saznali krije li maska ​​mladog ili starog bušara.
• Rog bušara pravljen je od cijepanog i izrezbarenog vrbovog drva, na nekoliko mjesta bio je zavezan prućem da se ne bi raspao, a zatim je stavljen u štalu, gdje je na vlažnom zraku dobro nabreknuo i dobio lijep zvuk. Često tri metra dug rog jedan je bušar nosio, a drugi puhao. Danas se uglavnom koriste lakše sprave za generiranje zvuka.
• Tijekom svih šest dana poklade, skupine bušara prate svirači narodne glazbe, koji i sami sudjeluju na manifestacijama. Orkestarska pratnja najčešće je tamburaški orkestar, no u novije vrijeme sve se češće pojavljuju i gajdaši, što znači da su glazbenici danas već sastavni dio slavlja.
• Nošnja lipih buša često se prenosi s koljena na koljeno, a među njihovom odjećom ima i komada starih sto godina. Pokoji takav komad može biti vrijedniji čak i od kompletne odjeće bušara.