Hollókő je selo s jednom ulicom, odnosno većina kuća se otvara s glavne ulice, a okućnice se iza uličnoga fronta provlače gore na bregove. Premda je oprema kuća s prekretnice stoljeća osuvremenjena, ostale su prvobitne prostorije i nusprostorije koje do dana današnjeg ispunjavaju svoje prvobitne funkcije.
Staro selo Hollókő i krajobrazno okruženje
HollókőRegija Egera
Na nešto više od jedan sat vožnje od Budimpešte, u županiji Nógrád u sjevernoj Mađarskoj se nalazi Hollókő koje je od 1987. uvrštena u Svjetsku baštinu UNESCO-a. Ovo malo selo traže turisti iz cijeloga svijeta, pošto je trenutačno jedino naselje u Mađarskoj u kojem oko 400 žitelja građeni i prirodni okoliš koristi uglavnom na isti način, kao da su na početku 20. stoljeća.
Povijest Hollókő počinje u 13. stoljeću, nakon invazije Tatara je izgrađena tvrđava koja se uzdiže iznad sela. O samom selu pisane izvore nalazimo samo iz 14. stoljeća - po tome znamo da je u Hollókőu tada već postojala crkva. Tvrđava ima i jednu romantičnu legendu koja se drži i do dana današnjega, premda je u stvarnosti tvrđava Hollókő sagrađena tijekom vala gradnje kamenih utvrda diljem države nakon invazije Tatara. Prema legendi je vlastelin graditelj tvrđave oteo prelijepu suprugu susjeda zemljoposjednika. Pošto je dadilja žene bila vještica, bila je u dobrom odnosu s vragom - nagovorila ga je da sinove pretvori u gavranove, koji su nakon toga kamen po kamen porušili novu tvrđavu, dok zarobljena ljepotica nije oslobođena. A od kamenja ruševine je sagrađena nova tvrđava - stoga je naziv srednjevjekovnoga utvrđenja Hollókő (gavranov kamen).
Selo je tijekom turske vladavine opustošeno, po tom su se nastanili sitni plemići podrijetlom iz Felvidéka (Gornja Ugarska) - to također znamo iz srednjevjekovne povelje. Poljoprivredne i prirodne zadanosti regije nisu omogućavale da doseljenici žive raskošno - pored toga i društvena struktura Palóca je poprilično zastarjelo uređenje, što također nije pridonijelo društvenoj mobilizaciji i osuvremenjivanju. Tako je Hollókő, koje je inače teško pristupačno, tijekom stoljeća zaostalo u razvoju u odnosu na druge regije.
Tradicionalna arhitektura Palóca rado je koristila drvo i slamu - stoga je selom tijekom vremena u više navrata harao požar. Zadnji i ujedno i najteži se dogodio 1909. godine - nakon obnove je tada drvo zamijenjeno ćerpičem, a krov od slame šindrou od crijepova, dok su kuće građene na kamene temelje. Istodobno je karakter zgrada sačuvao tradicionalni stil pučke arhitekture Palóca, stoga je „novo“ selo izgrađeno do 1911. savršeni otisak atmosfere s početka stojeća i tradicionalnog arhitektonskog stila Palóca.
Navrativši u Hollókő možemo se diviti ne samo ovim arhitektonskim posebnostima: ako stignemo u pravo vrijeme, možemo steći uvida i u to, kako su živjelo u mađarskim selima na početku 20. stoljeća. Mađarske su etničke skupine na kraju 19. stoljeća, ali najkasnije na početku 20. stoljeća počele napuštati narodnu nošnju svojstvenu za ruralna područja - jednostavno rečeno, presvukle su se. Ovaj je proces u Palóca, a osobito u Hollókőu započet tek tijekom šezdesetih godina, čak i tada tek postupno. Za žitelje sela je manje bilo svojstveno da su odlazili raditi u velike gradove, stoga su praktički sami po sebi očuvali drevnu kulturu. Naravno u selu ima betonske ceste, električne energije i interneta, ali - trenutačno - 400 žitelja, uglavnom umirovljeničke dobi čuva tradicije, bilo da je riječ o gastronomiji, vjeri ili pučkoj umjetnosti. Tijekom blagdana - primjerice tijekom za njih izuzetno značajnog Uskrsa - često i malobrojna omladina odjene tradicionalnu narodnu nošnju Palóca.
Hollókő u čudesnom prirodnom okruženju u bilo koje doba godine savršeno je podoban za jednodnevni izlet.