Uzbudljivo je da, s jedne strane, prema regionalnim razlikama unutar Mađarske, a s druge strane, prema obiteljskim običajima, svatko ima različite obroke tijekom uobičajenog božićnog razdoblja. Takozvana tipična domaća jela razvijala su se na tragu stare tradicije, koja se zatim povezivala s, primjerice, njemačkim i engleskim utjecajima. U vrijeme naših prabaka, primjerice, perad se teško mogla naći na svečanom stolu, jer su purica, patka i guska „nogom grebale prema natrag“, što se prema vjerovanju smatralo lošim znakom, pa su ostala jela od svinjetine. Već i zbog toga što su kolinja počinjala krajem studenog, bilo je dosta svježeg mesa - pa su sastavni dio blagdanskog jelovnika bile krvavice ili pečene kobasice.
Riba se smatrala tipičnom posnom hranom
Kao što smo već ranije spomenuli, tradicionalna seljačka božićna jela bila su dijelom povezana s praznovjerjem. Mak, grašak i grah simbolizirali su obilje, a jabuka plodnost - pa su svakako imali mjesto na stolu u slanom ili slatkom obliku. Juha od graha s mrkvom i kiselim vrhnjem, primjerice, smatrana je svečanim jelom u sjevernom dijelu zemlje. Drugdje se pak, juha od graha pojavila kao posno jelo - bez mesa i mliječnih proizvoda - kao izvorno i kiselo zelje, fiš paprikaš ili pečena riba. A kakve veze ima s tim post? Naime, prije stotinjak ili dvjestotinjak godina postilo se uoči Božića, a u to je vrijeme je spadao i 24. prosinca.