Street food ili ulična hrana kako je mi volimo

Langošica nije ništa drugo nego lepinja ispečena od mekog krušnog tijesta, koja se potom konzumira sama ili u kombinaciji s raznim dodacima. Karakteristika dobre langošice je da je tijesto u sredini hrskavo, na rubovima je dovoljno debelo, svugdje je dobro ispečeno i dovoljno hrskavo, a iznutra ugodno rastezljivo. Osim toga, važno je i da na langošici bude ispravna količina preljeva da se tijesto ne natopi, ali i da preljeva ne bude samo u tragovima. Svako dijete ju obožava, a kao i većinu ulične hrane i langošice je nemoguće konzumirati po bontonu.

Porijeklo

Neki smatraju da je turskog, a drugi da je rimskog porijekla, no u pisanim se zapisima spominje tek od 1700. godine. Nastanak langošice datira otprilike kada se proširilo pečenje kruha u krušnoj peći, naime od preostalog su se tijesta za kruh formirale lepinje koje su se zajedno s kruhom pekle na žeravici u prednjem dijelu krušne peći. Zato baš na tom mjestu, jer se tanko tijesto prije ispeklo i tako lakše vadilo, a bilo je prikladno i za svojevrsno predkušanje kruha. U različitim dijelovima zemlje tijesto je dobilo različite nazive: bodag, molnárpogácsa (mlinareva pogača), pompos, kanvarjú ili vakvarjú, dübbencs ili langalló. Potonja verzija se još uvijek koristi, ali samo u kombinaciji s preljevom, a zapravo se verzija pečena u peći tako naziva. Ova verzija je i bliža talijanskim pizzama s debelim tijestom.

Rasprostranjenost

A kada su se pojavile pekare i tvorničko pečenje kruha, langošica se prebacila na vruće ulje, kao i krumpir i pohano meso. Razumljivo, jer se na taj način ova božanska delicija mogla proizvesti puno brže. Oko 1920-ih langošica je osvojila Balaton, gradske plaže i tržnice, te postala jedno od omiljenih jela festivala. Danas su već poznate bezbrojne verzije koje su nezaobilazan dio sada već tradicionalne ulične hrane. U tolikoj mjeri da je u drugim dijelovima svijeta postala utjelovljenje jednog od svakodnevnih mađarskih okusa i kuhinje. 

Ova brza hrana sa 70-ak različitih naziva vrlo je slična langošici, ali se bitno razlikuje po tome što se temelji na ribanom krumpiru. Sukladno tome, jednostavne i brze varijante sadrže samo krumpir i brašno, te sol i papar, dok se gurmanske verzije rade s dodatkom luka, češnjaka, mlijeka i jaja. Na koncu se prži na ulju na isti način kao i langošica. Obično se konzumira s kiselim vrhnjem, ali se sve više koristi i kao prilog. Najvjerojatnije naziv tócsni potječe iz upotrebe riječi tótlángos (slovačka langošica), dok je najrašireniji naziv lapcsánka iskrivljen od slovačkog izraza, fonetski “hlebčanka”, koji se izraz odnosi na dvodimenzionalnu rasprostranjenost ovog jela, kao što je to slučaj i sa riječju lapotyka, neovisno o tome. A također rašireni izraz rösti, švicarskog je porijekla. 

Slatka verzija hrane na ulici je tzv.-i kürtőskalács, hrskav izvana, a rahli iznutra. To je traka upletena od slatkog dizanog tijesta koja se namota na veliki valjak i peče do zlatno-smeđe boje, stalno vrteći valjak. Postupak je donekle sličan onome za pečenje doner kebaba, gyrosa ili shawarme na okomito rotirajućem ražnjiču. Prije pečenja uvalja se u kristalni šećer i premaže vrućim maslacem, tako da se šećer koji se prilijepio na površinu kolača karamelizira i na njemu tvori sjajni, hrskavi premaz. Gotov, još vruć kolač uvalja se u cimet u prahu pomiješan sa šećerom, zašećerenu vaniliju, kakao u prahu ili u nasjeckane orahe, lješnjake, eventualno u mak. Konačni rezultat je neodoljiva delicija koja miriše nadaleko. Naziv je izuzetno prikladan jer se unutar kolača stvarno nalazi „kürtő“, tj. ima oblik cijevi, dimnjaka. Tako je površina kolača puno veća i puno je više hrskavijih dijelova na njemu nego na klasičnom kolaču. Prethodnik kürtőskalácsa postojao je u zemlji već od XVI. stoljeća, ali se kolač poznat u svom današnjem obliku razvio u Székelyföldu (Transilvanija). Zbog svoje popularnosti uvršten je među hungarikume. 

Tipična mađarska mesna brza hrana izrasla je iz tzv. lacipečenjarnica, ili se mogla jesti u mesnicama, „stojeći“. Ljudi i danas rado dolaze na ova mjesta na dobru prženu kobasicu, krvavicu ili jetrenu kobasicu u društvu nekoliko kiselih krastavaca. A također je i glavno mjesto pronalaska jednog od hitova zime, hladetine, koja je u osnovi ohlađena gusta svinjska juha sa svinjetinom i povrćem. Naravno, to nije brza hrana u smislu da se izuzetno dugo sprema, ali se može ponijeti, a konzumacija ne zahtijeva nikakvu pripremu.

Riba i pomfrit Mađara je ranije spomenuti oslić. To je jedno od najpopularnijih ribljih jela u zemlji, vjerojatno čak i prestiže popularnosti fiš paprikaša. Prava je pikanterija u tome što se radi o morskom grabežljivcu koji, naravno, nije autohtona u ovoj zemlji. 

Repertoar hrane koja se može jesti i na ulici jako se promijenio u posljednjih 50 godina. Od mliječnih bistroa 70-ih godina do imbis barova hladne kuhinje 80-ih, pa sve do sadašnjeg „bez“ i veganskog izbora, put nije bio lak. Međutim, dva jela su se zadržala cijelo vrijeme. Variva i juhe. Prvi očito manje zastupaju kategoriju ulične hrane, ali drugi doživljavaju svoju renesansu, a tu su i klasici poput juhe od rajčice s tijestom u obliku slova. Dobar tek želimo uz njih!